Caranta u l’èira in veiu
terrassé
Ch’u staixeva inu Burgu, e
cuscì rundu
Cand’u èira ciucu, da nu ciü
savé
Cun preciixiun s’u l’èira
ancù au mundu…
Nu gh’èira ciü se a so umbra
sci u fundu
Da strada ogni fanà gh’aa
stendeva deré;
U gh’èira ancù se, pœi,
longa in prefundu,
Davanti a elu u gh’aa
faixeva vié.
– “Esisto” – s’a apariva, u
trumbetava;
E se a spariva: – “Non
esisto più!” –
E fin a cà sta nuena a
dürava
Tra in strambairun e
l’autru, sensa mai
Derucasse, perché u gh’è
aiscì in Segnù
Pe’ i ciuchi, ch’u te i ten
echilibrai.
Vincenzo Jacono – Dialetto di Sanremo
QUARANTA
Quaranta era un vecchio
terrazziere
Che abitava in regione Borgo
Pescio, e così tonto
Quand’era ubriaco, da non
sapere più
Con precisione se era ancora
al mondo…
Non c’era più la sua ombra
sul fondo
Della strada ogni fanale
gliela stendeva dietro;
C’era ancora se, poi, lunga
a dismisura
Davanti a lui gliela faceva
vedere.
– “Esisto” – se appariva,
trombettava;
E se spariva: – “Non esisto
più!” –
E fino a casa questa solfa
durava
Tra uno sghimbescio e
l’altro, senza mai
Diroccarsi, perché c’è anche
un Dio
Per gli ubriachi, che li
tiene in equilibrio.
Nessun commento:
Posta un commento